Za volanom koji spašava živote: Enver Hodžić gotovo tri decenije u službi humanosti

Dan vozača i automehaničara obilježava se 15. januara. Iako je ovo zanimanje često shvaćeno kao rutinski posao, postoje vozači čija svakodnevica podrazumijeva utrku, ali s vremenom, borbu za život i donošenje odluka u sekundama. Među njima je i Enver Hodžić, dugogodišnji vozač vozila Hitne pomoći Doma zdravlja Velika Kladuša.

Hodžić već 29 godina obavlja ovaj izuzetno odgovoran i zahtjevan posao. Razgovor s njim upriličili smo 14. januara, a od tog trenutka, tri dana su ga dijelila od penzionisanja. Gotovo tri decenije svog života podredio je pomoći unesrećenima, ne poznajući prepreke ni granice kada je u pitanju odazivanje na dužnost. Za Envera nisu postojali neprohodni putevi, loši vremenski uslovi niti bilo kakva ograničenja. Jedini cilj bio je stići na vrijeme. Enver, ili Eno, kako ga većina sugrađana poznaje, spremno se javljao na svaki poziv, uvijek noseći istu misao da stigne na vrijeme. Upravo ta borba s vremenom bila je njegova svakodnevica.

Svoj poziv obavljao je i tokom ratnih godina kada je u izuzetno teškim i nesigurnim okolnostima, započeo profesionalni put vozača sanitetskog vozila. Pribranost tokom vožnje, naglašava Hodžić, ključna je osobina svakog vozača Hitne pomoći. U tim trenucima ne vodi se samo borba s vremenom, već se nosi i velika odgovornost za pacijenta i medicinsko osoblje u vozilu. Upravo zato je dobra saradnja između vozača i medicinskog radnika od presudnog značaja za uspješan ishod intervencije.

Tokom dugogodišnjeg rada, Hodžić je svjedočio brojnim teškim i potresnim situacijama koje, kako priznaje, ostaju trajno urezane u sjećanje. Smatra da je, s obzirom na opterećenja i stres kojem su izloženi, onima koji se bave ovim poslom neophodna stručna terapeutska podrška kako bi lakše nosili teret ovog poziva.

Posao vozača Hitne pomoći mijenjao se kroz godine u smislu unaprjeđenja vozila, poboljšanja opremljenosti i kvaliteta puteva. Ipak, bilo je perioda kada su loša infrastruktura i nedovoljna sigurnost vozila dodatno otežavali ionako zahtjevan posao. Danas su uslovi rada znatno bolji, što u velikoj mjeri olakšava svakodnevne intervencije.

Uprkos tome, Hodžić kaže da ovaj poziv ne bi ponovo izabrao, prvenstveno zbog emocionalnog tereta koji ostaje nakon svakog nesretnog ishoda. Jedan transport mu je posebno ostao urezan u sjećanje, a to je slučaj u kojem su i on i pacijent izgubili bitku s vremenom.

Ipak, svih ovih godina, dolazeći na posao i odgovarajući na pozive, Enver je imao samo jednu misiju, a to je voziti kako bi spasio još jedan život. Upravo ta misao bila je njegova snaga i razlog zbog kojeg je gotovo tri decenije bio tiha, ali nezamjenjiva karika u sistemu spašavanja ljudskih života.