Psihologinja Mirna Mustedanagić: Vršnjačko nasilje ostavlja posljedice, šutnja nije rješenje

Sigurno odrastanje podrazumijeva stvaranje stabilnog i podržavajućeg okruženja u kojem se djeca i mladi mogu razvijati bez straha od nasilja, dok su vršnjačko nasilje i rizična ponašanja glavne prijetnje tom procesu. Pravovremeno prepoznavanje ovih pojava i adekvatna reakcija ključni su za zaštitu mentalnog i fizičkog zdravlja mladih. Vršnjačko nasilje je ozbiljan društveni problem koji ostavlja duboke tragove na djetetovu psihičku i fizičku dobrobit, obrazovanje i budućnost. Zadatak svih nas je da promijenimo tu stvarnost.

Kako u razgovoru za Radio Velika Kladuša naglašava psihologinja Mirna Mustedanagić, savremeno vršnjačko nasilje odavno je nadišlo okvire isključivo fizičke agresije i danas se manifestuje kroz niz složenih oblika poput verbalnog, psihološkog, socijalnog te digitalnog nasilja. Dok verbalno nasilje obuhvata uvrede i ismijavanje, socijalni i psihološki oblici uključuju namjernu izolaciju, prijetnje i sistematsko isključivanje iz društva.

Posljednjih godina sve je izraženije digitalno nasilje, odnosno cyberbullying, koje se provodi kroz uznemiravanje i praćenje putem tekstualnih poruka i društvenih mreža. U stručnoj praksi danas se jasno definiše pojam dječijeg nasilja koji podrazumijeva kontinuirano i namjerno gađanje djetetovih najranjivijih, bolnih tačaka. Zbog toga je u radu s djecom ključno napraviti jasnu distinkciju između uobičajenog vršnjačkog sukoba, koji predstavlja trenutno neslaganje ravnopravnih strana, i samog nasilja koje uključuje sistematsku zloupotrebu moći.

Posljedice ovakvog ponašanja duboko se odražavaju na dječiju psihologiju, a mogu se manifestovati kroz internalizovane probleme poput straha, anksioznosti i povlačenja, ili pak kroz eksternalizovane probleme kao što su priklanjanje delinkventnim grupama i razvoj vlastite agresije.

Prema kognitivno-bihevioralnom modelu, u ljudskoj psihi postoji neraskidiva veza na relaciji misao–emocija–ponašanje. Ako se djetetu od malih nogu pri svakoj grešci ponavlja da je manje pametno ili nesposobno, ono s vremenom internalizuje te poruke u obliku automatskih negativnih misli. Iako se te misli ne moraju odraziti na ponašanje odmah, one dugoročno stvaraju negativnu sliku o sebi i duboka bazična uvjerenja, što na koncu dovodi do socijalnog povlačenja ili reaktivne agresije. Intenzitet ovih posljedica direktno zavisi od toga koliko dugo nasilje traje, ali i o kvalitetu podrške koju dijete dobija od svoje porodice i okoline, naglašava Mustedanagić.

Izloženost nasilju i neadekvatnom okruženju često postaje okidač za razvoj različitih rizičnih ponašanja kod mladih. To uključuje rano konzumiranje nikotina i alkohola, sudjelovanje u opasnim internetskim izazovima te različite oblike ugrožavanja sebe ili drugih. Ovakve devijacije najčešće nastaju pod uticajem vršnjačkog pritiska, snažne potrebe za prihvatanjem u društvu, ali i zbog disfunkcionalnih porodičnih odnosa te opštih društvenih prilika.

Ukoliko dijete ili mlada osoba prolazi kroz vršnjačko nasilje najvažnije je da se obrate osobi od povjerenja s tim da trebamo imati na umu da djeca žele biti saslušana i da vide konkretne korake, njegov doživljaj. Također je važno ako vam se dijete obrati za pomoć da ne zauzimate strane što je vrlo teško za roditelja, dok se ne ispitaju sve činjenice ali da reagujemo. Prvo svjesno slušanje bez da mi namećemo svoje osjećaje, stavove i tako procijeniti sigurnost i uključiti odgovorne osobe.

Pored roditelja djeca mogu da prijave vršnjačko nasilje pedagogu, psihologu, stručnoj službi škole, centru za socijalni rad. U BiH postoji i besplatna savjetodavna linija Plavi telefon namijenjena djeci i mladima, a broj je 080 05 03 05. Iz iskustva veliki broj djece ne pokuša da prijave nasilje jer se boje reakcije odraslih, ili zbog toga što su također učestvovali u nekom nasilju pa postali žrtva, ili zbog toga što će ih prijatelji odbaciti. Ovdje je naglašena potreba za pripadanjem koja im je bitna.

Za kraj psihologinja Mustedanagić naglašava i poručuje mladima da nisu sami iako to često osjećaju, da traženje pomoći nije vid sramote, slabosti već hrabrost. A odraslima poručuje da se zapitaju kakve modele ponašanja pokazuju djeci, a kakve traže.