Kladuščanka Selma Pajazetović na spisku ženske nogometne reprezentacije BiH

Nogomet u našem društvu je uglavnom rezervisan za dečke, ali je sve popularniji i ženski nogomet. Svoj put u tom pravcu pronašla je i naša sugrađanka Selma (Kajdić) Pajazetović sa kojom smo razgovarali. Pročitajte intervju:

RVK: Predstavi nam se sa nekoliko riječi, ko je Selma Pajazetović i čime se bavi?

Ja sam Selma Pajazetović, odrastala sam u Velikoj Kladuši i pohađala sam Osnovnu skolu „Zijad Šetkić“ u Velikoj Kladuši (sada Prva osnovna škola). Trenutno imam 28 godina.  Aktivno se bavim nogometom od svoje 15. godine.

RVK: U kojem klubu trenutno igraš, gdje si igrala dosad? 

Moji dosadašnji klubovi bili su: SV Bludenz ( od 2009 do 2017) , Rankweil (2018-2020). Od januara 2021. igram u nogomentom klubu Dornbirn/Lustenau u 1. Bundesligi Austrije.

RVK: Koji su tvoji najveći uspjesi?

Od mojih nogometnih uspjeha mogla bih spomenuti: -Najbolji strijelac Voralberg U14, 2010 godine, -Najbolji strijelac  Voralberg lige 2017godine (22 gola), -Najbolja igračica na Hallen Masters turniru 2016, -1.mjesto Druge lige Austrije te promocija u 1. Budesligu Austrije 2022/2023, -2. Mjesto u istoj sezoni sa najviše postignutih pogodaka (26), te naravno sam poziv za Nacionalni tim BiH.

RVK: Otkud ljubav prema nogometu? 

-U djetinstvu curice uglavnom izaberu igre sa barbikama, ali u mom slučaju je bilo malo drukčije. Ja sam svoju zabavu uvijek pronalazila u igri sa loptom. U mojoj ulici su bila tri dječaka kojima je uvijek nedostajao jedan igrač, da bi mogli igrati neku malu utakmicu. Uvijek sam bila tu u blizini da popunim to mjesto i tako je sve počelo.

RVK: Koliko dugo se baviš ovim poslom i da li to u stvari doživljavaš kao posao ili je to ljubav prema sportu?

-Kao hobby počela sam se jako rano baviti nogometom dok sam živjela u Velikoj Kladuši pa sve do neke 13 godine. Nakon toga sam došla živjeti u Austriju i od tad, pa evo sve do danas, nepunih 15 godina.

Za mene igranje nogometa predstavlja ljubav prema sportu i to me ispunjava. Gledati na to kao posao, ne bi imalo istu čar.

RVK: Igrati za državni tim nije mala stvar, a ti bi mogla zaigrati čak za dva. Hrvatski i uskoro za BiH?

Da, spletom okolnosti posjedujem dvojno državljanstvo, te je tako usljedio poziv Hrvatskog nogometnog saveza, a sada evo i Nogometnog saveza BiH.

RVK: Šta za tebe predstavlja činjenica da ćeš zaigrati za reprezentaciju BiH? Kao u svakom sportu, mislim da je za svakog sportaša najveća kruna predstavljati državu u nekom natjecanju. Naravno, za mene je to jako velika čast i jako sam ponosna.

RVK: Kakva su očekivanja od utakmica koje su pred tobom?

Trenutno je počeo proljetni nastavak drugog djela Bundeslige Austrije, odradili smo dvije utakmice, a sad naredna dva vikenda je pauza zbog nacionalnih utakmica. Svakako želimo povoljnim rezultatom započeti proljetni dio prvenstva. Kao tim, postavili smo velika očekivanja, koja želimo dobrim partijama na terenu i ostvariti.

RVK: Dugo je nogomet bio rezerviran isključivo za muškarce, ali se polako razbijaju te predrasude. Ipak, koliko ti je bilo teško na početku? Da li si imala podršku okoline?

Samim odrastanjem u manjoj sredini, naročito kao curica u muškom sportu je bilo zaista teško. U našem gradu nije postojala nogometna škola za cure, i to je bio veliki hendikep.

Moja jedina podrška u to vrijeme je bila nastavnica tjelesnog odgoja Snježana Ćejvanovic, koja me je stalno motivisala da radim još više i jos bolje. Podrška okoline je naravno izostala, jer je nogomet tad isključivo bio rezervisan samo za muškarce.

RVK: Da li bi preporučila djevojčicama i djevojkama da krenu tvojim stopama i šta je to na šta trebaju obratiti pažnju?

-Najviše bih voljela da svaka cura igra nogomet ili da je u nekom drugom sportu, i ukoliko zacrtaju svoje ciljeve, jakim i upornim radom će ih dostići.

Pažnju naravno moraju obratiti na najvažniji faktor po meni, a to je disciplina i upornost.

RVK: Da li si nekad na svom profesionalnom putu osjetila manjkavosti odrastanja u maloj sredini?

Nažalost, da. Kada pogledam sredinu u kojoj sad živim, dosta je lakše za jednu djevojčicu biti dio nekog tima i baviti se sportom. Kada sam ja bila u toj fazi, bilo je  zaista teško. Ukoliko navedem da danas u Austriji, u svakom malo većem mjestu  postoji klub, sa dobrom infrastukturom i  solidnim uvjetima za rad, a u sredini u kojoj sam počela svoje prve korake koliko mi je poznato, jako malo se radi sa djevojčicama, osim možda samo u odbojci.

RVK: Neke poruke i želje koje bi htjela uputiti svojim sugrađanima za kraj razgovora.

Ovom prilikom pozdravljam svoje sugrađane u Velikoj Kladuši. Nadam se da će u neko dogledno vrijeme ženski nogomet biti prisutan i u našem gradu. Vjerujem da postoje djevojčice koje bi se željele isto baviti nogometom.